Podcast možete poslušati na linku.
Kako se i na koji način mladi angažiraju po pitanju zaposlenosti prva je tema o kojoj ćemo pričati. S nama je ovdje u studiju primjer dobre praske zapošljivosti pa sa zadovoljstvom pozdravljam Ivanu Leskur.
Dobar dan.
Ona je još uvijek mlada frizerka s dugogodišnjim iskustvom rada u svojoj struci, a nama će ispričati svoj put. Ivana, dobrodošla i hvala ti na odazivu.
Hvala što ste me pozvali i još bolje Vas našla.
Odmah ćemo, kako se kaže, drito u glavu. Kako je biti sam svoj šef? Koje su prednosti i mane?
Prednosti su velike, rekla bih. Ta sloboda i neograničavanje, odnosno nema stresa zbog nekog dokazivanja šefu i brige oko problema s klijentima, npr. danas sam imala deset ljudi manje nego jučer, pa hoćeš li uspjeti ti sebi zaraditi za doprinose, malo još podpomoći salon i tako. To mi je, na primjer, uvijek stvaralo najveći stres, to dokazivanje u novčanom smislu - hoćeš li ti dovoljno zaraditi svome šefu. Ja sam više onaj frizer koji je bliži ljudima. Naravno, biznis je takav. Ti moraš platiti najam, struju, vodu, sve ono što nosi sa sobom, ali nekako sam ja ona stara škola da se čovjek u frizerski salon dođe odmoriti, nasmijati, da ga netko posluša možda ako nema nikoga takvoga doma tko će ga poslušati. Nema veze što ponavlja deset puta jednu te istu priču, tako da više idem za ljudima. Imam svoj salon već 11 godina i to mi je tako brzo proletjelo, doslovno kao da sam ga otvorila prije dvije godine.
Koliko se sjećaš tog početka? Kako si se uopće odlučila otvoriti svoj frizerski salon i ući u taj posao?
Preko ljudi, osobito preko ljudi koje friziram. Najviše je na to utjecala moja majka, koja me savjetovala da budem svoj čovjek, da se izborim da imam svoj novac, svoje vrijeme kojim ću sama upravljati. Kažem, jednostavno mislim da čovjek generalno u svim poslovima nije dovoljno cijenjen i plaćen. Kaže se: „Radnik je vrijedan svoje plaće.“ Ovisi kako koji posao, koliko ti ostaviš tu svojeg vremena, znanja, mašte, kreativnosti itd. Zaista mislim da čovjek nije dovoljno cijenjen i plaćen po tom pitanju. Ja svoj posao gledam kroz neki hobi, tako da se još uvijek zabavljam. Gledam na to kao da su klijenti moje lutkice, ja im sređujem frizure uz to im uljepšam dan, vi mene platite za to i to je to. Ljudi u salonu, uža i šira rodbina rodbina govorili su mi: „Ajde Ive, imaš za to mota. Zašto bi radila za nekoga drugoga kad možeš za sebe stvarati?“ Vjerojatno ih je ta moja osobnost da sam, tako rekuć, kućni tip frizera – ajmo malo smijati se, isplači se, ajmo malo popričati i ja te malo sredim. Nekako sam osjećala da će doći vrijeme i dosta gledam to kroz vjeru. Nisam osjećala u srcu da je pravo vrijeme za to, bez obzira na to što sam, bez lažne skromnosti, bila sposobna imati vrlo rano svoj kruh. Ipak sam osjećala da ne trebam još krenuti u to i da će mi se u srcu dati kad je pravo vrijeme za to i evo s nepune 23 godine otvorila sam svoj salon.
Je li ti bilo teško otvoriti svoj obrt? Jesi li imala nekakve administrativne zavrzlame, puno papirologije? Koliko zahtjevno?
Klasika. Hrvatska administracija, odnosno birokracija je takva da evo 19. 3. sam položila majstorski. Htjela sam isključivo biti obrtnik frizer. Naravno, vi možete otvoriti i firmu kao frizer, ali ja sam završila obrtničku. Želim biti obrtnik. Time mi se omogućuje zapošljavati obrtnike, odnosno imati naučnike i na taj način biti edukator frizer. Tri mjeseca nakon, 9. 6., otvorila sam salon. Tri mjeseca mi je trebalo za platiti sve, skupiti sve papire – nema ovaj papir, pa nema onaj papir, pa vam fali ovo, pa donesite ono – nevjerojatno, imate na listi što vam sve trebali, ali to nikada nije dovoljno.
Uvijek jedan papir fali.
Uvijek jedan papir fali. Vjerojatno nas žele stalno viđati, nedostaje im ljudi.
Spomenula si da želiš stalno nove naučnike primati. Jesi li do sada imala mlade naučnike? Jesi li zapošljavala mlade u svojem obrtu, u svojem frizerskom salonu?
Jesam, jesam. Nekako to prirodno ide. Čak mi je moja profesorice Mira, ja ju pozdravljam ovim putem, znala predložiti radnika ili radnicu. Uvijek kažem da mi je profesorica Mira bila više mama, nego profesor. Zaista jedan izvrstan pedagog i učitelj same struke. Nažalost, frizerstvo je dosta palo, što me iznenađuje. Možda i ne iznenađuje jer ove nove generacije više plove ka fakultetima, što ne umanjuje njihovu važnosti, ali nastavimo li ovako nestat će nam i vodoinstalatera, i bravara, i optičara, itd. Svega što nam zapravo treba u temelju života.
Možemo li primijetiti da su danas sve popularnije neke cool frizure, svi se vole sređivati, a netko to treba i napraviti. Poznaješ li neke kolege koji su također otvorili svoj salon?
Da. Posebno vrijeme kovida nije spriječilo nekolicinu da otvore salone. Mislili su se pa možda nije vrijeme, sad je ta nekakva kriza jer nam mjere ne dopuštaju slobodu rada. Svi smo mi u istom krugu: ekonom, pravnik, frizer, kozmetičar, djelatnici restorana i kafića, utječe to na sve. Ipak, ja sam ona vrsta ljudi koja uvijek potiče, posebno evo imajući svoj obrt već 11 godina, Bogu hvala. Koliko je god teško zbog te administracija i čak nekog neznanja jer nam se stalno mijenjaju zakoni. Ne mogu isključivo kriviti poreznike ili ostala tijela koja su u suživotu s nama obrtnicima ili firmašima, ali stalno nam se mijenjaju zakoni i ne možeš više popratiti što treba, što ne treba, što ćemo, kako ćemo. Ipak, uvijek potičem da ljudi otvore svoje. Jako je lijepo imati svoje. Nemoj se sutradan pitati što bi bilo kad bi bilo. Ne možeš znati ako ne probaš. Nije sramota ako ti ne uspije firma ili obrt. Možda nije vrijeme, nešto se izjalovilo, možda nisi shvatio ili shvatila kako to treba ići – kad se što treba plaćati i što se treba plaćati. Znalo se i meni dogoditi da sam plaćala neke stvari koje se uopće ne tiču mene. Jednostavno kriva predodžba ili mog poreznika ili mene jer u zakonu ti piše to i to morate plaćati, a na kraju se ispostavi da ne trebate to plaćati. Znači, stalno se uči i ne treba žaliti za time. Plaćaš naravno i vode i šume, plaća se puno toga. Nije to samo dođem i napravim frizuru, vi meni platite i to je to. Kažem, svi mi živimo jedan od drugoga. Ako ne radite, nećete vi meni moći platiti frizuru. Zovu me Majka Terezija. Mogu vječno biti Majka Terezija po pitanju frizura i nije mi to uopće problem. Dogodi se da netko izgubi posao. Mišljenja sam da bi valjalo biti sređen po pitanju kose. Uvijek govorim kako frizura nije uvijek isključivo nešto estetski da te uljepša ili istakne nešto bitno na tvome licu, već je to i psihološka ljepota ili promjena. Kad je netko tužan ili razočaran ili ima nekakvu tragediju, nevjerojatno je kad čovjeka središ koliko se obasja, koliko dođe opet u pozitivu jer kad upoznajemo nekoga prvo što vidimo je lice, odnosno vezivna je ta kosa. Ne mora izgled biti presudan, da ako nitko nije, recimo, ofarban da je neuredan.
Da, ali možemo reći da nekakav vanjski izgled ipak odražava nutrinu.
Tako je.
Rekla si da mi jedni drugima pomažemo. Je li tebi država konkretno pomogla s nekakvim poticajima? Znaš li da nekim obrtnicima ili onima koji su osnovali vlastitu firmu, da im je država pomagala s nekakvim financijskim olakšicama i slično?
Ja sam ta pegula u životu ponekad. Ponekad i malo češće haha.
Za slušatelje, što bi bila pegula?
Pegula bi bila, evo na primjer, otvoriš obrt u doba krize i država ti kaže: „Evo, nažalost, nemamo sredstva za poticaje. Morat ćete sačekati koju godinu.“ Ta godina se nikada nije dogodila. Imala sam, nažalost, neugodno iskustvo i s našim biroom kad sam tražila nakon godinu dana, dok sam još uvijek spadala u mlade poduzetnike koje država može malo podpomoći s nekakvom cifrom od 10 – 20 tisuća kuna pa nadalje, što bi meni uvelike pomoglo. Mogla bih od toga kupiti boje za par mjeseci ili neki alat, nešto što mi treba za salon i sl. Dođete onda na biroo tražiti svoja sredstva i tamo vas utipkaju i kažu vam: „O pa vi jako dobro poslujete. Vama to ne treba.“
Kad to čuješ, kao da se isplati ne raditi dobro.
Da, da. Onda sam pitala treba li raditi u minusu da mi država isplati minimalno 10 tisuća kuna, što bi meni pomoglo, pa su mi rekli: „Ne, to ne ide tako.“ Onda sam pitala zašto ne mogu dobiti svoja sredstva i opet dobila odgovor da jako dobro poslujem i da se držim toga. U nekim sam stvarima uporna i želim mijenjati zakon. To je bilo, na primjer, s obrtničkom komorom, gdje mi je bilo potpuno nejasno i odustala sam od tih poticaja. Nije mi dala žena, kao da daje iz svog džepa, ali dobro. Nadalje, obrtničku bi komoru plaćala svaki mjesec do tristo kuna, nekad je bilo 280 kn. Nije mi bilo jasno kako svaki mjesec plaćam nešto od čega nemam koristi. Neće mi barem jedan seminar godišnje platiti, barem škare jedne godišnje ili što god mi treba kao frizeru. Onda sam došla u obrtničku komoru i pitala zašto svaki mjesec plaćam tristo kn, po meni ih bacam u vjetar. Okej, ako postoji to neko tijelo i plaćam te svaki mjesec, ali onda znam zašto te plaćam. Logično bi mi onda bilo da nas vode na neke seminare ili edukacije. Onda su mi rekli da moram plaćati jer mi licenca leži tamo. Meni je licenca na zidu u salonu, na vidnom mjestu, što mora biti po zakonu. Gdje mi licenca leži? U ladici. I zbog toga moram plaćati tristo kn mjesečno? Tu sam se onda borila da nas sve frizere barem jednom godišnje odvedu na edukaciju, kad već svaki mjesec plaćamo komori ležanje licence. Ta se borba razvukla na toliko godina. Evo, ako ništa, sada barem plaćamo tromjesečno. Barem se nešto pomaklo.
Za kraj, kakvu bi poruku poslala mladima što se tiče samozapošljavanja, osim da moraju biti uporni s obrtničkom komorom i sa zakonima?
Treba svakako biti iskren i otvoren sa svojim poreznikom. Iako je dosta obeshrabljivanja u društvu što se tiče samoapošljavanja, ja uvijek potičem mlade da otvore nešto svoje. Cijenit će čak taj trud i znat će kako funkcionira taj sustav i firmi i obrta jer nije to tako lako, kao dođem i samo sam dolaskom zaslužio svoju plaću. Nisi. Naravno, kažem, kad ti odradiš svoj posao tada je radnik vrijedan svoje plaće i tada bi šefovi i direktori zaista trebali cijeniti svoje radnike. Pdradili su svoj posao kako treba, plati ih za to. Ali opet, plaća dođe, ali treba srcem ići prema čovjeku. Više smo mi u firmama za čovjeka, nego za sami proizvod, bio on frizura, čavao ili nešto drugo. Slično je to sve. Poticaj za mlade, ali i za srednju dob i starije koji se žele okušati u tome. Treba pokušati, vidjeti kako je to doprinijeti na taj način i proći kroz tu borbu koja je konstantna. Tu ćeš dati najviše sebe, od radnih sati do smišljanja nekakvih proizvoda ili usluga, ali isplati se. Nekako ta sloboda i taj veći doprinos. Ja nisam roditelj, ali nekako mi se čini da je to u skladu roditeljstva. Bog ti da djecu ti stvoriš, rodiš, ulažeš u njih – od školstva, odjeće obuće, lijepog ponašanja i tako. Obrt i firma dođu kao tvoje dijete. Koliko uložiš u njih, toliko će ti se vratiti, vjerujem.
Hvala ti puno Ivana. Hvala i vama dragi slušatelji na pozornosti. Nadamo se da je Ivanino iskustvo dobar poticaj mladima da ne odustaju i da doista mogu graditi svoj put.
Autor: Darko Rapić
Projekt 'mimladi.hr - novo lice naslovnice' sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
