Podcast možete poslušati na linku.
Poštovani slušatelji, dobrodošli u prvu podcast emisiju projekta 'mimladi.hr – novo lice naslovnice', koju sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Moje ime je Matej Sunara i danas ćemo razgovarati o sezonskom radu u turizmu te regionalnoj migraciji zbog pronalaska posla. Evo tko su današnji gosti.
Ljeto još traje. Turista, Bogu hvala, još uvijek ima, a sezonci rade punom parom. Ne treba ni govoriti koliko je turizam važan za naše gospodarstvo. Iz tog sam razloga za prvu epizodu izabrao temu sezonskog rada u turizmu pa sam skoknuo do otoka Brača u mjesto Postira gdje su me na radnom mjestu u hotelu Pastora dočekala braća Dominik i Frano Periša. Dominik ima 25 godina, a Frano 30 godina. Momci, dobrodošli u naš program.
Dominik i Frano: Pozdrav. Još bolje vas našli.
Matej: Frano, ti si se prvi zaposlio u ovom hotelu. Koliko dugo si djelatnik hotela Pastura u Postirama na otoku Braču? Kako si dospio ovdje?
Frano: Pa evo ovdje sam dospio, zapravo, slučajno. Sestra je radila na praksi u jednome hotelu Lipa u Postirama i zovnula me je. Znala je da sam bez posla i pitala me da li bi volio doći raditi. Ja sam došao za tri dana odmah tu.
Matej: Prije koliko?
Frano: Prije desetak godina, čini mi se. Deset, jedanaest godina.
Matej: A odakle dolaziš?
Frano: Iz Velike Gorice.
Matej: A ti Dominik?
Dominik: Ja sam također iz Velike Gorice. Došao sam, ajmo reći, isto slučajno – na njegov nagovor isto u isti hotel i skupa smo radili.
Matej: A koji je to posao?
Dominik: Posao konobara.
Matej: Posao konobara… I ti, Frano, isto?
Frano: Tako je. Radili smo sedam godina, tj. ja sam radio sedam godina na bazenu. Došao je brat, bio mi je ispomoć na bazenu. Skupa smo radili. Ja sam se zadnje dvije godine prebacio u aperitiv bar. On je ostao na bazenu. Ostavio sam, eto, bazen u dobrim rukama.
Dominik: Sada radim bolje od njega tamo.
Frano: Tako je, sada radi bolje od mene.
Matej: Mene je ova tema i zainteresirala zato jer Postira broji 1500 stanovnika, a vi ste došli iz Velike Gorice. Malo ljudi zna da je to 6. grad po veličini u Hrvatskoj, preko 60 000 stanovnika.
Dominik: Jako malo ljudi to zna.
Frano: Puno ljudi zapravo ne zna ni gdje je Velika Gorica. Kažu: „To je tamo di je… je li to ono kod Zagreba? Jel' to ono, jel' to ovo…“ Ja kažem, mislim, da je sramota da ne znaju.
Matej: Obično je nekako drugačija situacija da mladi iz Splita, iz Dalmacije, odu u Zagreb studirati i onda ostanu gore raditi. A vi ste napravili obrnuto.
Dominik: Dobro, da sam išao možda studirati sigurno je da je više mogućnosti… Studiranje u Zagrebu, i to…
Matej: Pa što je tebe, Frano, potaknulo?
Frano: Ne znam. Mene je potaklo… Ja sam zapravo odradio prvu sezonu u Zadru i to jako mlad – kad sam završio srednju školu. Ja sam završio za strojarskoga tehničara u vrijeme one tzv. svjetske krize i bilo je problema sa radnicima. Znači, godinu dana prije su dolazile firme kao Končar, Gredelj,… Uzimali su sve maturante. Tko je god htio ići raditi na doškolovanje i takve stvari mogao je ići kod njih. A godine kad sam ja maturirao, došli su, uzeli su par ljudi – najboljih maturanata i tad sam vidio da od tog trenutno nema ništa i, eto, krenuo sam se baviti ugostiteljstvom.
Matej: Jesi li jedini iz Velike Gorice koji radi sezonski kojeg znaš ili ima još ljudi koji dolaze na sezonu?
Frano: Pa evo, sad baš kad si me to pitao, ne znam nikoga u svom uskom društvu osim mene i njega.
Dominik: Većinom se iz Zagreba i Velike Gorice ide za Njemačku. Mislim, ista stvar realno, pogotovo ako si u ovim zanimanjima, nekim uslužnim – konobar, ovo-ono,… To se traži svugdje. Jedino se to zapravo i traži…
Matej: Zato i pitam. Dosta mi je čudno da iz Velike Gorice, velik grad, velika perspektiva tamo za naći posao tamo – da dva mlada momka dođu živjeti i raditi na Brač.
Dominik: Pa da, dobro, ovdje imamo stvarno uvjete koje ne bismo mogli naći u Velikoj Gorici. Kada pričam s ljudima koji rade gore kao konobari u Velikoj Gorici, mislim da mi se ne bi gore isplatilo raditi dok se ne promjene neke stvari. Mislim da plaće u kafićima i opseg posla u kafićima je, po meni, mala plaća, a prevelik opseg posla. Ovdje radimo 6 mjeseci, prijavljeni smo cijelu godinu. 6 mjeseci radimo, mislim, nećemo se lagati, sad u ovo doba tzv. korona krize je toga nešto manje, ali inače bi se radilo. Radilo bi se 6 mjeseci jako. Nakon toga bi se 6 mjeseci odmaralo i…
Frano: Kako tko. Ja bih radio i ovih ostalih 6 mjeseci.
Dominik: A ne, mislim, realno možda ljudi očekuju da je u Zagrebu lakše naći posao. Sigurno je da je lakše naći posao, ali opet tu je stvar – kakav posao, što se traži,… Realno, svugdje se traži isto, većinom isto. U redu, ako ćemo ići za neku moju struku posla: ima i nema posla.
Matej: A koja je tvoja struka točno?
Dominik: Računalni tehničar. Onda posla ima, ali sigurno bih trebao proći kroz neke naknadne tečajeve, doškolovanje ili tako nešto. Većinom svi traže odmah iskustvo. A drugi posao, recimo skladištara, to se realno traži svugdje. A opet zašto sam ja došao? Došao sam ovdje mlad. Trebam otići na more, zabaviti se, spojit nekako ugodno s korisnim. Mislim, on me zvao i sigurno mi je zato bilo lakše. Ipak znam nekoga, a ovako… A sad, ja ne mogu vjerovati da je prošlo 5 godina. Ja sam ovdje 5 godina. Sad zadnje 2, 3 godine kada bi radili duže, ja recimo ovdje budem 5, 6 mjeseci. Meni vrijeme gore prođe ovako (brzo). Sad ova zadnja sezona što smo bili još smo došli kasnije i otišli prije, i opet nekako kao da nisam niti odlazio odavde.
Matej: Da našim slušateljima malo približimo gdje se mi trenutno nalazimo. Koja je prednost rad u Dalmaciji? Snimamo ovaj intervju 10-ak metara od mora.
Frano: Pa evo, prednost rada u Dalmaciji je to da ako navijaš za Hajduk možeš otići na utakmicu ako uspiješ dobiti slobodan dan, što teško uspijemo, ali ajde, ove godine planiramo…
Matej: Dok još ima izgleda.
Frano: Ma uvijek ima izgleda. Pa prednost je to što možeš se okupati, imaš more, možeš lijepo navečer izaći, sjest u kafić, popit piće. Mislim, sad opet zbog korone ne možeš jer kafići rade do ponoći, ali inače uvijek možeš…
Dominik: Živi se na moru ljeti Taj mjesec, dva… Bude ovdje i dosadno, nije ovdje tako idealno. Ali mislim da opet u Gorici biti po ljeti… Sigurno je bolje biti ovdje na moru. Da, radi se i nije da se ja baš stignem samo zabavljati, ali kad se hoće, sve se stigne.
Frano: Nađe se vremena, da.
Matej: Malo o turizmu. Turizam je najvažnija gospodarska grana u Hrvatskoj. BDP turizma premašuje 40 milijardi kuna, što je oko 12% ukupnog BDP-a. Preko 15 milijuna turista posjeti Hrvatsku i ostvari se 90 milijuna noćenja. I takve brojke zaslužuju mnogo sezonske radne snage. Točnije, 31 000 osoba nađe posao na obali ljeti, a vi ste među onim sretnicima, već ste i sami rekli, da niste klasični sezonski radnici. Vi ste zaposleni ovdje cijelu godinu, onda pola godine radite ovdje, pola idete kod kuće, a stalno ste prijavljeni.
Dominik: To mi znamo najbolje da treba dosta radne snage. Zato mi i radimo po ljeti. Možda i više no što je normalno. Svaki dan ja mogu reći da u prosjeku radim sigurno 11 sati. 11 sati dnevno tih nekih… To nije kroz cijelu sezonu. Ajmo reći, to je udarnih mjesec i po, dva. Ali to je preko 300 sati mjesečno. Ajmo reći da je neka normalna kvota normalnog posla 150 sati. Znači, meni je svaki jedan mjesec odrađen kao dva nekome drugome. Bez slobodnog dana.
Matej: Ali rijetki su primjeri takvi da poslodavac uopće da priliku da nekoga zaposli na cijelu godinu. To je plaćanje doprinosa… Vi ste zapravo u povoljnijoj situaciji od običnih sezonaca jer ste i kreditno sposobni i zaposleni ste na neodređeno.
Dominik: Tako je. I to nam odgovara. I smještaj, recimo. Općenito sve što je bitno i što znam što drugi ljudi koji idu na sezone pa imaju problem… Prvo imaju problem sa smještajem. Tj., da se razumijemo, prvo imaju problem sa plaćanjem. Znači, dogovore sam poslodavcem jedno, on na kraju sezone isplati drugo. To je vjerojatno najveći problem. Onda, svi osiguravaju hranu. Nitko ne pita – kada dođete može ta hrana biti kruh i šnita salame i to je hrana, njegov obrok koji mu je možda omogućio taj dan. Ili smještaj sa možda još 5, 6, 10 ljudi sa zajedničkim wc-om,…
Frano: Vezano uz ovo, ja sam ispunjavao upitnik prije par godina na poslu kada sam se prijavljivao dok nisam bio stalno zaposlen. Mislim da je to bilo prije 6 godina. Ispunjavao sam anonimni upitnik na burzi. Dali su mi upitnik, kažu: anonimno je i možete ispuniti ako hoćete. Znači, bilo je: koliko dugo radite već na tom mjestu, kolika vam je prosječna plaća, smještaj, obroci,… Kad sam ja napisao, žena me pogledala onako, malo sa čuđenjem, i kaže: „Pa gdje vi to radite?“ Vidite gdje radim, piše vam. I bilo joj je čudno kad sam joj rekao da sam smješten doslovno 20 metara od radnoga mjesta, da imam topli obrok – 3 obroka dnevno čak. Stvarno, što se tiče toga u našem hotelu od radnika nitko neće ostati gladan.
Dominik: Mali je ovo hotel, realno. Mijenjaju se sezonci. Dođe nešto novih sezonaca, ali ajmo reći da je ekipa već nekih 5 godina ista.
Matej: Generalno, vaš gazda bi vas mogao uzeti na 3 mjeseca i poslati opet na burzu. Tako bi on uštedio. Ali onda, što se događa nagodinu? Nije mu sigurno hoćete li se vi vratiti, opet tražiti nove ljude, opet uhodavati ljude u posao. Mislim da je opet to njemu isplativije.
Dominik: Da. Mislim, obostrano je: dobro je i nama, dobro je i njemu. Možemo reći: on ima neku sigurnost radnika, mi imamo sigurnost plaće. I to je to. Mislim, normalno da mi ovdje nije dobro da ne bih dolazio već toliko godina. Ali evo, ovdje sam se navikao već. Čak kada dođem ovdje, ne treba mi uopće da se navikavam na ništa. Dođem ovdje, znači, kao da nisam ni otišao.
Matej: To vam je druga kuća, pola godine ovdje.
Frano: Pa tako je, da.
Matej: I evo, sada nakon 10 godina, ukoliko dođe obitelj, gdje se vidiš da živiš? Ovdje ili u Velikoj Gorici?
Frano: Pa mislim, kada bi došlo do toga, da bih radije živio gore u Velikoj Gorici. Ne znam, više zbog nekih tih mogućnosti za djecu i takvih stvari. Iako, nikad se ne zna, Bože moj. Meni je lijepo i ovdje. Pogotovo ovdje u općini Postira gdje se vidi da ima sve više djece i obitelji koje ovdje žive. Tako da ljudi rade. Čak kažu da im je ljepše živjeti tu nego u Splitu…
Dominik: Evo primjer jedan u Zagrebu – Ante što je govorio. Čovjek je odavde, žena mu je iz Zagreba, imaju djecu. Živjeli su u Zagrebu, živjeli su i ovdje tako da mogu usporediti. Živjeli su sa jednako novaca. Isti posao je on radio, znači, sve je isto. On je zaključio da je njemu ovdje prvo život mirniji, lakši, opušteniji,…
Matej: Onda, Dominik, ti bi ovdje, a brat gore.
Fran i Dominik: Da se podijelimo. Opet podjela.
Dominik: Nije. Mogao bih, realno, sad nabrajati prednosti Dalmacije, prednosti Zagreba, Gorice, ali… Već sam ovdje dugo tako da mi ne bi bilo nekako strano.
Matej: Kako vam je općenito raditi u turizmu? Mnogim ljudima turizam je simbol lake i brze zarade pa se u turizam upuštaju iz krivih motiva. Radi dopune kućnog budžeta, kako bi se to reklo. I zbog takvih djelatnika i neke negativne slike Hrvatske lako obiđu svijet. Poput tučnjava iznajmljivača brodova na Hvaru, bahati taksisti koji naplaćuju previše, i kada ljudi iznajmljuju garaže i podrume. Kako vi gledate na tu situaciju s turizmom kao turistički djelatnici?
Frano: Meni je to nepojmljivo da nekoga tako zezneš i takve stvari se ne bi trebale dešavati. Ali sve je to, kako ste i rekli, laka i brza zarada, znači: „daj mi sve odmah, ne zanima me ništa, meni su ti gosti samo broj.“ Mislim da je to krivo. Kao što mi u hotelu Pastura imamo dosta naših stalnih gostiju koji nam se vraćaju pa smo sad i u ovo vrijeme korona krize puni, i imamo stalne goste, goste koji dolaze duže čak i od mene. Tako da je njima tu lijepo, vole ovaj način života, vole mirno mjesto. Tako da su zadovoljni ovdje, a i mi smo zadovoljni.
Dominik: Sigurno. Čak bih rekao ugostitelji, ne samo iznajmljivači, da sigurno računaju na brzu zaradu i otvaraju. Evo, recimo sad i u ovoj korona krizi, nemoguće je da je toliko ugostitelja propalo u roku 2 mjeseca. Kako možeš propast ako radiš 10 godina savršeno? Nisi se, znači, žalio kada si zarađivao jako dobro, dok si imao cijene veće možda 13, 14% nego što trebaš, lokalne i naše domaće goste si izgubio jer čovjek neće ići jesti pizzu za 100 kuna u 10. mjesecu. Turistu će i u 10. mjesecu prodati za 100 kuna. I 10 godina si radio super, sezona ti je bila sve bolje i bolja. Ja otkad radim ovdje u turizmu sezone, 4-5 godina, samo su rasle. Na svim područjima: hotelijeri, ugostitelji,… Sve je samo raslo. I da te baš 2 mjeseca bez rada totalno zatvori…
Matej: Turizam je takva grana koja dosta ovisi o klimatskim promjenama, a ovisi i o mnogočemu drugome.
Dominik: Tko je mogao očekivati ovo. Korona virus. Sigurno da nije najstabilnije…
Matej: Moraš biti spreman za takve krize. Jedna od 10 sezona mora biti malo lošija.
Dominik: Pa normalno. Pa ljudi se i ne žale toliko puno jer i oni sami znaju koliko su im dobre bile sve one uspješne sezone i preživjet će oni svi.
Matej: I zapravo vidite benefit vašeg posla da ste stalno zaposleni i baš u korona krizi vi ste i dalje primali plaću uredno.
Dominik i Frano: Tako je, da.
Frano: Zanimljivo je da smo mi prije korona krize dobili posao za stalno što je za pohvalu. Netko drugi bi rekao nakon 2, 3 mjeseca „slušajte, zaposlio sam vas, posla nema i to je to“. Ali eto, tu smo već dugo, pokazali smo se kao dobri radnici. Poštovanje između nas, direktora i kolega je na nivou.
Matej: To je sigurno jedan veliki plus – kolegijalnost.
Frano: Tako je, da.
Dominik: I nije velik kolektiv. Sve štima, sve se zna.
Matej: Vidjeli smo da se može. 15 minuta je brzo proletjelo. I za kraj jedno pitanje: gdje se vidite za 10 godina?
Frano: Uh, to je dug vremenski period. Ne znam. Ne volim planirati ništa previše daleko. Ali ne znam, možda se vidim i ovdje. Ne znam stvarno.
Matej: Ti ne smatraš da je posao konobara samo prolazna stanica za mlade osobe koje imaju živaca? Konobar je časno zanimanje.
Frano: To sam mislio možda prvih godina kada sam krenuo raditi, ali onda kada zavoliš ovaj posao, jer kao prvo mislim da ga je najbitnije voljeti; trebaš imati dobre živce. I vidjeti nakon toga – možda faks, možda promjena zanimanja, možda otići iz Hrvatske. Nikad ne znaš što ti život nosi.
Dominik: Ja mogu reći da sigurno ne odlazim iz Hrvatske. To je sigurno.
Matej: Ti ne odlaziš iz Postira, koliko vidim.
Dominik: To može, to ne znam. Ali iz Hrvatske sigurno ne. Promjena zanimanja – sigurno da razmišljam dal' nastaviti u turizmu koji nekako nije najstabilnija djelatnost, ali je sigurno širok spektar zanimanja kojima se možeš baviti. Ako sam u turizmu bio već par godina, sigurno sam stekao neko iskustvo, ne samo konobarsko nego i drugo. Ne bi mi bio problem promijeniti ni struku ni upisati fakultet. Jer sve to dođe brzo. A sigurno je da mi ovo nije posao za raditi na duge staze. Da se razumijemo, to sam vjerojatno mislio i prve godinu, dvije kada sam došao, ali, ajmo reći, radio sam dosta kratko. Prve dvije sezone kad sam došao sam radio samo 2, 3 mjeseca, a onda sam nekako kao navukao na taj posao i dao mu priliku. A onda sam dobio posao za stalno i opet sam nekako stao. Pa još sigurno godinu, dvije pa onda vidjeti.
Matej: Eto, Frano i Dominik, hvala što ste me ugostili u vašem hotelu. Vi se sada vraćate svojim poslovima, a ja ću iskoristiti ove blagodati života u Dalmaciji i rada u Dalmaciji pa ću samo 10 metara desno otići i skočiti u more.
Frano i Dominik: Hvala tebi.
Matej: A vi, dragi slušatelji, hvala vam što ste pratili ovu kratku emisiju. Mi se čujemo opet za mjesec dana. Zdravi i veseli bili.
“Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.